Podstakla me je medijska buka koja se poslednjih godina diže oko diskriminacije homoseksualaca i oko ugrožavanja njihovih prava. Što je veća ta buka, i što se više oni upinju da me ubede da je gej okej, to mi se više povraća na sam pomen homoseksualnosti. Moj generalni stav je da nemam ama baš ništa protiv bilo čijeg opredeljenja, sve dok ono ne ugrožava druge. Naprotiv, pre sam za zdravu homoseksualnu, nego za makar kakvu (bolesnu, napornu, opterećujuću) heteroseksualnu vezu. Smatram, međutim, da ono što dve ili više osoba rade u svojoj intimi treba da ostane između četiri zida. Ljudsko pravo na intimu je osnovni postulat ove civilizacije, i svako mahanje svojim intimnim opredeljenjima pred očima široke javnosti je gest koji je u potpunoj suprotnosti sa time, a shodno tome može se tretirati kao necivilizovan postupak.
Muka mi je više od raznih lobija i od mora udruženja koja štite prava ovih ili onih.
Homoseksualci žele jednakost. Jednakost sa kim? Ja iz te želje za jednakošću zaključujem da se homoseksualci smatraju drugačijim. Drugačijim u odnosu na koga? Kada su ljudska prava u pitanju, tu je svaki pojedinac - bez obzira na pol, rasu, versku ili nacionalnu pripadnost, seksualno opredeljenje - isti! Tu nema podela, i ako ja kao heteroseksualni Srbin imam pravo slobode govora, to isto pravo ima i skvo koja živi u rezervatu na obodima države Ohajo. I zbog čega se onda homoseksualci izdvajaju i traže za sebe neke ničim zaslužene privilegije? Ne sme čovek da ih otpusti - diskriminacija, ne sme da ih osudi - diskriminacija, ne sme da ih šalje u vojsku - diskriminacija, ne sme popreko da ih pogleda - diskriminacija.
Ma pazi kurca, pa još u slamnatom šeširu!
Budući da je ovo moj blog, sasvim sam ličan, i govorim iz svoje perspektive. Bezbroj prava mi je ugroženo: pravo na normalan i neometan rad, pravo na čoveka dostojan život, pravo na sreću, pravo na stvaranje porodice, i ko zna koje još pravo. I ja psujem: i političare, i državu u kojoj živim, i vreme u kome sam rođen, i sve psujem, ali mi još nije palo da blokiram centar Beograda i da organizujem paradu. I da pri tom povedem partnerku da me oralno zadovoljava na sred Terazija, a kada policajac priđe da nas otera da me brani Nataša Kandić, Sonja Biserko ili neka ina Soroš starleta. A gospoda i gospođe homoseksualci najave skup, najave ga i razne primitivne grupacije huligana, oni ipak dođu i krenu da marširaju, pa kad ih Obraz-ovci i ostali Rad-ovci (v sodelovanju za MUP-om) odvale od batina - evo vidite kako su nam pičke porazbijane! Pa što se kurčiš kad ne znaš da letiš, prijatelju? Gde si poš'o? Srbija je ovo, a ne Holandija. Pametan čovek proceni da li je društvena klima zrela za taj vid protesta, pa u skladu sa time i postupi, a maloumna budala ipak ide na paradu. Pa treba ih onda i poodvaljivati od života, kad su marva.
Oni pravi homoseksualci su se odavno uklopili u sredine u kojima žive, uspešni su u svom poslu, imaju stabilne veze, ne guraju nikome prst u oko, i žive svoj život ne vrađajući ničija osećanja. I to su za mene ljudi dostojni poštovanja i divljenja. Ovi ostali su samo bukači kojima je to jedini način da isplivaju iz anonimnosti i da dobiju svojih 5 minuta na medijskom nebu. Kada bismo slušali njih, i kada bismo zakone prilagođavali njihovim zahtevima, onda niko ne bi mogao da spreči parade pedofila, zoofila, nekrofila, i da ne nabrajam dalje. Ili je ok ove poslednje diskriminisati, a samo pederi i lezbejke treba da budu izuzeti. Neću čitati ovaj tekst, samo ću kliknuti na "Publish", jer sam i hteo da izađe iz mene u dahu, bez lekture i bez (auto)cenzure.